Dijelovanjem instinkta za razmnožavanjem iproširenjem vrste, a u proljeće, pod utjecajem unutarnjih i vanjskih uvjeta, pčelinje zajednice ulaze u rojevno stanje. Osim što se pripremaju za prirodno rojenje i stvaranje novih pčelinjih zajednica, biološki je to što se naglo povečava broj mladih pčela koje nisu zaposlene, a u njihovim tijelima ima puno matične mliječi koju nemaju gdje potrošiti. Ali u nekim slučajevima istu ulogu može imati i manjak matične mliječi. Najraniji pokazatelji pripreme pčelinje zajednice za rojenje su izgradnja velikog broja trutovskih čelija i samim tim i odgoj velike količine trutovskog legla. Ovo je biološki potpuno opravdano kako bi se osiguralo veka brojnost trutova potrebnih za kasniju oplodnju mladih matica iz izrojenih zajednica. Sljedeći pokazatelj je,koji se javlja oko 15 dana poslije polaganja jaja u trutovske ćelije, jeste polaganje jaja u u prazne matične ćelije na bočnim i donjim rubovima saća. Ali odgajanje velikog broja trutovskog legla, kao i početak gradnje matičnih čelija, još ne mora biti siguran predznak da će se pčelinja zajednica i rojiti. Najsigurniji pokazatelj je da je pčelinja zajednica ušla u rojevno stanje je trenutak kada uzbuđene pčele natjeraju maticu da položi jaja u matične ćelije i to je sigurno da će te ličinke biti obilato hranjene i sigurno je da će bit i poklopljene u matičnjacima.Nakon pojave otvotenih matičnjaka pčele se smiruju. Suprotno trenutku kada se pčelelinja zajednica sprema za tihu izmjenu maticeu kojem slučaju je broj matičnjaka svega 2-3, a leglo u zajednici je u maloj količini radi potrošenosti matice, u trenutku pripreme za rojenje zajednica izvlaći 20-25 pa i više matičnjaka, a poklopljenog legla ima u velikim količinama. Kada pčelinja zajednica padne u rojevno stanje, njezina aktivnost jako opada, što traje 15-20 dana, a nekada i više. Mlade pčele sve manje hrane maticu i ona sve manje polaže jaja ili čak obustavlja nesenje. Njezin zadak se istanji (slikovito rečeno, ona smršavi) i jednostavno postane lagana kako bi mogla letjeti sa rojem. Pčele letačice najčešće sjede pasivno na krajnjim okvirima ili se sakupljaju u tzv. „bradu“ na ulazu u košnicu ili ispod poletaljke(nemojmo miješeti brade kada su vručine jer to nije znak za rojenje). Rojevno stanje se javlja u travnju, svibnju i lipnju, a to obično bude pred glavnu pašu, što je česti uzrok da takve zajednice ne iskoriste glavnu pašu već je jednostavno preskoće. Lučenje voštanih žlijezda, kao i gradnja osnova također prestaje, znaći i tu je veliki gubitak. Prvi roj ili bolje reći „prvenac“ izlazi sa starom maticom čim pčele poklope prve matičnjake, tj. devet dana poslije njihovog osnivanja. Samo nepovoljno vrijeme može nekoliko dana zadržati izlijetanje roja. Onog dana kada će roj izletjeti, još od ranog jutra nema skoro nikakvog izlijetanja pčela iz te zajednice. Roj izlijeće kad je toplo, tiho i sunčano vrijeme, obično oko 10 i 14 sati, s time da pčele napune svoje medene mjehuriće medom i na taj način se osiguraju sa hranom za nekoliko dana u slučaju nepovoljnog vremena. Neposredno prije izlijetanja roja pojedine, a zatim sve veći broj pčela pada kao neku vrstu transa,tumaraju užurbano između drugih pčela na saću u košnici, rade tijelom vibrirajuće pokrete. Zatim rojevne pčele nakon 5-10 minuta velikom brzinom počinju napuštati košnicu, kružeći u neposrednoj blizini košnica, dok sve rojevne pčele ne izlete, a zatim im se pridružuje i matica. Pčele otvaraju Nosanovljevu žlijezdu, koja se nalazi između dva poslednja kolutića i taj jedan prilično lijep i jak miris privlači veliki broj pčela sve dok se zajedno sa maticom počinju sakupljati na nekoj obližnjoj grani drveta, grmu ili nekom drugom predmetu, u obliku grozda. Pošto je stara matica teška i nije u stanju dugo i visoko letjeti, takav se roj obično ulovi na nešto niže grane ili predmete ili jednostavno sjedne na tlo. Nakon 30-40 minuta, ili nakon nekoliko sati roj napušta ovo privremeno mjesto boravka (u slučaju ružnog vremena i prije, ali može ostati i po nekoliko dana ako ga mi ne zbrinemo). Prije nego će roj odletjeti dalje, pčele izviđaćice svojim pokretima daju znak roju u vezi sa pravcem i daljinom odabranog i pripremljenog mjesta boravka i roj uz jako glasno zujanje kreće prema tom mjestu.Rojevi obično naseljavaju šupljine starog drveća, šupljine u stijenama, a u gradovima se zavlaće u kutije roleta i druga mjesta koja su zaštićena od atmosferskih neprilika. Može se dogoditi da se matica roja izgubi, tada se roj raspadne i pčele se u pravilu vrate u košnicu iz koje je izletio roj,ali za nekoliko dana opet roj izlijeće i to sa nesparenom mladom maticom. Osam dana nakon poklapanja prvih matičnjaka Izliježe se prva mlada matica,ona trći po saću i ispušta karakterističan zvuk“ tiip,tiip“, na što matice koje su u matičnjacima odgovaraju sa jednim promuklim zvukom „kva, kva“, ali im pčele ne dozvoljavaju da izađu i čuvaju ih od već izležene matice. Ove matice pregrizaju mali otvor na vrhu matičnjaka kroz kojeg provlaće rilce da bi ih pčele hranile. Pjevanje matica se najbolje čuje prdvečer,kada se večina pčela vrati u košnicu. Ako su uvjeti i dalje povoljni za rojevno stanje (intenzivni izlijeganje mladih pčela,nema otvorenog legla i nije počela jaća paša ili bude promijenljivo vrijeme), deveti dan izlazi drugi roj „drugenac“ sa mladom maticom. Za dva – tri dana izlazi treći pa čak i četvrti roj. Ovo je pojava tzv.rojevne groznice. Nekada se dogodi da u isto vrijeme izlazi nekoliko rojeva iz različitih zajednica i onda se spoje 2-3 pa i više to je“ združeni roj“. Drugi, a i svaki sljedeći su izuzetno slabi rojevi. Pošto su ti rojevi sa mladim nesparenim maticama,one su lakše i pokretljivije,lete brže i dalje,a primaju se na najviše drveće koje se nalazi u blizini pčelinjaka. Nekada u njima bude i po nekoliko mladih matica, one se međusobno bore i na kraju ostane samo jedna. Kada rojevni instinkt splasne ili se na neki način prekine, mlada matica pregriza sve poklopljene matičnjake i ubija te matice u tim matičnjacima. Nakon toga se život pčelinje zajednice postepeno normalizira, s time što pčele počinju donositi nektar (ako ga ima), a nakon sparivanja matice njeguju novo leglo. U velikoj večini slučajeva, pčelinje zajednice ili rojevi koji su se prirodnim putem rojili ne samo što nemaju viška meda za pčelara već nisu uvijek u stanju sakupiti dovoljne zalihe za svoje potrebe zimovanja. U slučajevima kada iz jedne zajednice izleti nekoliko rojeva, oni budu jako slabi i preko zime velika večina ugiba. Prirodno rojenje nije siguran način za povečanje broja pčelinjih zajednica, jer to se ne može planirati već je to stihijski, prema uvjetima na pojedinim mikro lokacijama, tako da jedne godine ima rojenja na pretek ,a iduće ništa. Prirodno rojenje šteti oplemenjivačkom radu (selekciji), jer se roje i slabo produktivne zajednice čije su biološke i druge kvalitete loše. Zato se u suvremenom načinu pčelarenja treba prirodno rojenje svesti na najmanju moguću mjeru ( prirodni nagon se neće i ne može suzbiti do kraja), jer sve ovo izrečeno do sada vodi u potpuni gubitak. Ovo se odnosi prije svega na vikend pčelare koji nisu u stanju pratiti pčelinju zajednicu i njezine zahtjeve , a još manje skidati rojeve i brinuti se oko njih. Smatram da su sada uvjeti u prirodi potpuno drugačiji nego prije , u vrijeme naših očeva i djedova i prisiljeni smo se prlagoditi zahtjevima pčelinje zajednice, jer pčele se nama sigurno neće prilagođavati, one samo popravljaju ono što im mi u košnici pokvarimo. Ako ćemo i malo raditi sa pčelama i ako bude svaki pčelar na svom pčelinjaku barem pokušao raditi neku vrstu selekcije u dogledno vrijeme bi se vidio i osjetio napredak u samoj produktivnosi pčelinjih zajednica. Na taj način bi se riješilo ili barem smanjilo puno problema i oko bolesti pčela.